Jehovini svjedoci - ko su i šta hoće?

 Bilo je to prije nekih 4-5 godina. Nasuprot mene, u autobusu koji se gibao prema Brčanskoj Malti, sjedila je djevojka, smjernog držanja i približno mojih godina.Malo se sjećam kako smo stupili u konverzaciju.govorila mi je o Bibliji, o Jehovi i sličnim temama,

a ja njoj o Kur’anu i islamskoj filozofiji.I ona i ja, u toj kratkoj raspravi, nastojali smo da se pokažemo što superiornijim i govorljivijim u svom stavu. Nije me iznenadilo kad se predstvaila kao jedan od Jehovinih svjedoka( jer sam čuo da ih ima i u Tuzli i da seokupljaju u kući podno Tabašnica), ali sam bio konsterniran i pomalo zbunjen kad je izgovorila svoje ime, koje je bilo – muslimansko. Već sam bio skoro zaboravio na ovaj slučaj, kad doznah da ni u ratu nisu popustili. Naprotiv, tvrdi se da su uvukli u svoje redove i neke utjecajne ljude u firmama: broj im se već popeo na par stotina.Sazvali su i svoju skupštinu u hotelskoj sali, a sve je to "objektivnošću" koje je poprimala propagandističke konotacije, propratila prigodnim prilogom i Okružna televizija. Danas više nije nikakva rijetkost da negdje na ulici, u nekoj ustanovi dođes u doticaj sa jednim od njih.Neizostavno ćes biti počašćen lijepim osmijehom, ali i kakvom prigodnom brošurom, "Kulom stražaro etc.U ovo turobno ratno vrijeme, kad se teško živi, teško stice zarada a neizvjesnost ratnih zbivanja proteže u nedogled, u klimi koja još obiluje nacionalno i duhovno dezorijentiranim pojedincima – riječ Jehovinih svjedoka našla je svoju šansu, kao put ka tobože istinskom i konačnom izbavljenju, kao moćan sedativ i način da se transcendira surovi realitet sadasnjosti, i to voluminozno i dostojanstveno, s duhovnjačke perspektive, koja čini mi se, kao da im sama po sebi već daje dovoljan legitimitet i opravdanje. Na pojavu i prozelitsko misionarenje jedne neokršćanske sekte na našim prostorima vjerovatno se ovdje nebismo ni osvrtali da ne živimo u vremenu kad je izravno ugrozen nas biološki, drzavno-politički, nacionalno i vjerski identitet; ako se cijela kršćanska Evropa, preko svojih političkih, vojnih i humanitarnih satelita, raznih crkvenih organizacija, misionara i pseudo-misionara, podigla da očisti ovaj dio Balkana od muslimana, ako poput obada u izbjegličkim kampovima Italije misionari oblijeću nase muhadžire, ako u Danskoj priječe povratak naših ljudi u Bosnu – onda nema pardona ni prema kome ko ne izgovara ili ne poštuje naše "LA ILAHE ILLALLAH", ma s kakvim pobudama dolazio. Jednostavno, krajnje je vrijeme da se prestanemo šaliti s vlastitom sudbinom – daćemo uzbunu za cijelu zemlju, cijeli narod, ako treba svaki dan ćemo puniti novine člancima o tim upornim nasrtljivcima, osnovat ćemo protumisionarske zavode, izdvojit će se pare, ali duhovno-ideološka kompaktnost našeg naroda ne smije doći u pitanje.Bošnjaci nemaju više gledati i zazirati od bilo čijeg hatora: postoji nešto što se zove razlika izmedju unutrašnje i vanjske politike, "tolerirajuća hipokrizija".